Kada zakoračite u dvorište obitelji Kolarić, dočekat će vas miris kave, mir koji prkosi teškoj bolesti i Bigi – čupavi mješanac koji je, baš poput mnogih u Mladenovom životu, ovdje pronašao utočište. No, iza ovog skromnog obiteljskog čovjeka krije se prava sportska institucija. Mladen Kolarić je ime koje stariji Križevčani izgovaraju s poštovanjem – on je čovjek koji je živio za “Čelik” i za svoj grad.
Križevačka legenda s terena i iz radione
Njegova nogometna priča počela je 1964. godine, u vrijeme kada se nogomet igrao srcem, a ne novcem. Mladen se sjeća svakog detalja, svake zone i svakog suigrača.
“Od 1964. do 1990. ja sam bio u punom pogonu. Bio sam igrač Čelika i Metalca, bio sam trener juniora, pa seniora. 1966. ušli smo u zagrebačku zonu, to je tada bila jaka liga, igrali smo protiv momčadi kao što su današnja Velika Gorica ili Slaven Belupo. Teško je to danas… Sretneš ljude, sjetiš se tih vremena, a onda vidiš da te na Skupštinu kluba nitko ni ne pozove. To malo zaboli. Dao si praktički cijelu mladost tom nogometu, a danas te se rijetko tko sjeti,” priznaje Mladen, dok se u glasu osjeća ponos pomiješan s blagom sjetom.
Njegov radni dan u “Čeliku” bio je definicija požrtvovnosti. Križevačka legenda nije se kalila samo na travi, nego i uz strojeve, u tri smjene.
“U Čeliku se moglo raditi koliko si htio. Odradio bih smjenu od osam sati, pa bih u pol tri išao na trening, zmučio se, a onda u pet popodne opet u firmu i radio do deset navečer. A ako je bila ‘pogodba’, ostajali bismo i do tri ujutro. Spavali bismo par sati i opet u šest na posel. Taj tempo… to je bila snaga. Danas kad gledam svoje srce, doktori kažu da me upravo taj sportski život spasio od najgoreg.”
Dom izgrađen na hrabrosti
Dok je nizao sportske uspjehe i vodio juniore do naslova prvaka zagrebačke zone krajem sedamdesetih, Mladen je gradio i svoj privatni hram. Sa samo 21 godinom, bez velikog znanja ali s ogromnom voljom, počeo je dizati obiteljsku kuću.
“Po prirodi sam jako hrabar. S 21 godinom nisam ništa znao, imao sam samo školu, treninge i posao. I idem graditi kuću! To nije bila ludost, to je bila vizija. Želio sam stvoriti dom za svoju ženu i djecu,” priča Mladen. Upravo je u tom domu 2017. godine počela njegova najteža utakmica – ona protiv ALS-a, okrutne bolesti koja mu je suprugu prikovala za krevet.
“Ja sam njezina krila i njezina snaga”
Danas je ovaj nekadašnji trener i vrsni nogometaš preuzeo ulogu kakvu nijedan sportski priručnik ne poznaje. Njegova supruga ovisi o respiratoru, a on je njezina jedina veza sa svijetom.
“Ona i ja samo očima komuniciramo. Živci su otišli, mišića nema… ali duh je tu. Ja sam joj i kuharica, i spremačica, i medicinska sestra. Miksam joj domaću teletinu i povrće, hranim je preko pumpe, pazim na svaki otkucaj. Organiziran sam već godinama. Ustajem u 7, u 8 je patronažna tu, u 10 fizioterapeutkinja… Moraš biti unaprijed dva tjedna u mislima što ćeš i kako ćeš.”
Mladen ne skriva razočaranje u sustav koji često zakazuje tamo gdje bi trebao biti najjači. “Socijalna skrb je posebna priča. Oni rade po papirima iz 2019., a mi smo u 2025. (intervju odrađen tada) godini! Pa ja ih pitam – mislite li vi da se mojoj ženi stanje popravilo? Njoj je svaki dan teže, a oni ne izlaze van da vide kako živimo.”
60 godina ljubavi: Utakmica bez kraja
Unatoč vlastitim borbama s karcinomom i srcem koje je “vibriralo na 160 otkucaja”, Mladen ne posustaje. Energiju crpi iz obitelji, kćeri i sina koji dolaze svakog tjedna, ali i iz sjećanja na 60 godina zajedničkog života.
“Nikad ja nisam pao psihički. Čovjek sam koji ima viziju i ne predaje se. Uskoro nam je 60. godišnjica braka… 60 godina! Kako bi čovjek mogao ostaviti takvu osobu nakon svega što smo prošli? Ne može. Ja sam takav, idem do kraja,” kaže ovaj križevački heroj.
Dok izlazim iz dvorišta, Bigi me ispraća do vrata, a Mladen se vraća svojoj najvažnijoj dužnosti. Križevci možda imaju mnoge sportske legende, ali rijetko koja ima srce veliko poput Mladena Kolarića – čovjeka koji je naučio da se najveće pobjede ne ostvaruju golovima, već prisutnošću, pažnjom i ljubavlju koja ne poznaje predaju.
U međuvremenu, u 74. godini života, preminula je supruga Mladena Kolarića, Lidija Kolarić. Nakon duge i teške borbe, tiho je otišla, ostavivši iza sebe 60 godina ljubavi, zajedništva i snage koja je nadilazila bolest. Ovaj tekst posvećen je njoj – Lidiji Kolarić, ženi čija je životna utakmica, zajedno s Mladenom, bila ispisana hrabrošću, dostojanstvom i neizmjernom ljubavlju.