“Vesna je sebe položila kako bi za nas klince napravila daske koje život znače.”
Postoje ljudi čiji se rad ne može izmjeriti godinama staža, projektima ili statistikama. Jedna od tih je Vesna nakani, u zajednici poznata kao “teta Vesna”. Odgajateljica i gospođa Vesna Nakani preminula je u nedjelju, 18. siječnja. Vijest o preranom odlasku cijenjene Vesne odjeknula je posebnom prazninom koju je ostavila za sobom. Njen odlazak velik je gubitak za odgojno-obrazovnu zajednicu Koprivničko-križevačke županije, ali se snažno prelijeva među svima onima koji su imali priliku poznavati lik i djelo žene koja je odgojila generacije i generacije sada već odraslih ljudi.
Martin Nakani (Vesnin sin, odgajatelj gradskog vrtića Sveti Josip Križevci):
Njen sin, Martin, započinje priču i pregled njenog živopisnog početka. Vesna je rođena 5.1.1959. u Dropkovcu u siromašnoj obitelji, ali je srednju pedagošku školu i visoko obrazovanje predškolskog odgoja završila u Zagrebu. Po završetku obrazovanja, prvo je počela raditi u gradskom vrtiću u Križevcima. Nakon toga preuzima predškolu, program prilagodbe djece za osnovnu školu u Kalniku, Gornjoj Rijeci te Svetom Petru Orehovcu. “Uvijek je bila ambiciozna, ne da se dokaže nego je toliko voljela svoj posao da bi se cijela davala u to”, nastavlja Martin Nakani.
Martin krenuo je njenim stopama i naslijedio je brojne Vesnine osobine i talente uključujući i poziv odgajatelja, iako kako kaže “to je dosta teško jer je ona bila nezamjenjiva. Danas više takve osobe nema.” Martin spominje i jednu zanimljivu anegdotu kako je često besplatno ljudima pekla torte, bez bilo kakve naknade. Cijenila je kulturnu baštinu, skupljala je narodne nošnje i prenosila te vrijednosti i važnost tradicije na svu djecu oko sebe. Trudila se da djeca iz malih mjesta ne budu marginalizirana, a ona djeca koja su bila lošije socio-ekonomske situacije ili s teškoćama u razvoju nikada nisu bila sa strane. Svi su s njom uvijek bili uključeni. Tako se tradicionalno predškola završavala izletom u zoološki vrt, obilaskom Zagreba i kupanjem u termama Tuhelj.
“Teta Vesna bila je žena koja je mnoge generacije uvela u školske dane.”
Voljela je djecu, uživala je u tome, bila je aktivna u selu i zajednici. Uvijek kad je netko nešto tražio, bez iznimke bi to odradila. Od Dana općina do školskih priredbi, bilo je to njeno zadovoljstvo. Bila je stroga u svom poslu i izuzetno poštena. Mnogi je pamte kao neustrašivu, ali Martin s nama dijeli anegdotu kako to nije baš uvijek bio slučaj. Jedan od njih bio je ispit vožnje u autoškoli. Naime, nakon položenih ispita teorije došao je na red ispit vožnje. Kad je došao ispit, a ona se za volanom susrela s kamionom ispred sebe – zatvorila je oči i pustila ruke s volana.
Držala je do tradicije i cijenila ono što se napravi rukama. Kad je krenulo razdoblje interneta, ona nije kretala za tim trendovima. Nije htjela čuti za pametni mobitel i dan danas Martin tvrdi da bi pronašla način da savršeno radi i bez tehnologije. Borila se za svoju djecu i uvijek je pronašla vremena za svoje sinove isto kao i za one kojima je znanje prenosila u školi.
Ana-Marija Ferenčak (generacija 2006., članica glumačke skupine Vesne Nakani):
Samostalno je uspijevala odgojiti generacije djece.
Sjećam se i naglašavam riječ samostalno, jer je sivim Fiatom, koji je uvijek bio pun igračaka, lutaka i materijala za nastavu, obilazila sve područne škole te matičnu, Osnovnu školu Sveti Petar Orehovec. Kao odgajateljica djece predškolske dobi, u Općini koja još nije imala vrtić, gospođa Vesna je bez preuveličavanja bila druga mama svima koji su s veseljem dolazili u Malu školu kod tete Vesne.
Kad spominjem gospođu Vesnu, rado se sjetim jednog sata predškole kada smo usvajali tehniku slikanja vodenim bojama. Čvrsto sam stiskala kist o papir, želeći nanijeti najvedrije boje jesenskom lišću kojega smo slikali, a teta Vesna me uporno ispravljala. I danas mi odzvajanja “Pa kak’ držiš taj kist, dete drago?! Ovak’, vidiš? Lagano.”. Kroz smijeh se sjetim njenog povišenog tona jer je teta Vesna bila prije svega žena s vizijom. Ukoliko ste je poznavali, znat ćete kako kod nje nikad nije bilo viška, sve je imalo svoje predodređeno mjesto. Svemu čemu je pristupila, pretvarala je u savršenstvo.
“Kako to biva kod ambicioznih žena, kao da joj posao i vlastita djeca već nisu oduzimala većinu vremena – teta Vesna je tražila više.”
Kako to biva kod ambicioznih žena, kao da joj posao i vlastita djeca već nisu oduzimala većinu vremena – teta Vesna je tražila više. Od znanja, umjetnosti, svega. Tako me prisvojila u svoju glumačku skupinu pa bismo sate i sate provodili u tih dvadesetak kvadrata učionice uvježbavajući predstave koje je sama adaptirala ili sama pisala, a lutke je bez iznimke radila sama. S predstavom “Babičina škrinja” koju je adaptirala prema Tolstojevoj bajci “Djed i repa” obišli smo kazališta od Križevaca do Dubrovnika. U travnju 2008. na državnoj smotri LiDraNa u Dubrovniku pljuštali su komplimenti žirija koji su naziv škole i mjesta češće izgovarali nepravilno nego pravilno. Čudili su se kako je teta Vesna okupila takve sjajne male glumce i glumice, ne znajući da ih je zapravo upravo ona i stvorila. Stvorila učeći nas o nekim daskama koje život znače, rasvjeti, razglasu kojega nismo mogli ni percipirati jer smo počeli u učionici od dvadesetak kvadrata.
Naučila nas je glumi, životu na sceni i izvan nje, ali prije svega naučila nas je kako biti čovjek koji neprestano daje ne tražeći ni zahvalu zauzvrat. Iako se od hvala ne živi, s tetom Vesnom se živjelo nekako potpuno drugačije. Ovim putem od srca zahvaljujem gospođi Nakani na svemu što je stvorila vlastitim rukama, vizijama i načinima razmišljanja, a čime je nesebično učinila iznimno mnogo za promociju našega kraja, škole i Županije. Njen rad i dalje živi kroz svako dijete koje je naučila pisati, pleslati, glumiti i živjeti. A u ime ondašnje glumačke skupine OŠ Sveti Petar Orehovec zahvaljujem što je položila sebe kako bi za nas klince napravila daske koje život znače.
Stjepan Lučki (ravnatelj OŠ Sveti Petar Orehovec):
Ozren Bogdanović (član međunarodnog zborskog žirija, zborovođa, orguljaš, biskupijski povjerenik za glazbu i kulturu Križevačke eparhije, te dugogodišnji nastavnik glazbe):
Vrijedna i požrtvovna kolegica s kojom su, osobito u kreativnom području, svi mogli računati i ostati zadovoljni. Njezin doprinos župnoj zajednici kroz Pastoralno vijeće, uređivanje crkve, osobito kod posjeta kardinala župi Blažene Djevice Marije Gornja Rijeka – uvijek ćemo pamtiti. Kao pjevačica župnog zbora bila je uvijek vrijedna, aktivna i redovita članica. Nemjerljiv je način na koji se odnosila prema kolegama i drugima, osobito slabijima i potrebitima.